NATRAG NA OBALU
[Zlatan]
U jesen 2006. godine, jednog popodneva u Osijeku dogodio se jedan relativno nebitan događaj: Zlatan, drugi konobar bara Triton sjedio je, ne radeći, za jednim stolom u praznom, slabo osvjetljenom baru. Zapravo nije sjedio nego se heravo i klimavo nakrivio preko stola. K tomu je još pokušavao gestikulirajući i suvislo uvjeravati Zorana, prvog konobara kafića. Ovaj je napeto sjedio prekoputa, pokušavao pokazivati što manje reakcija i brinuo se za stabilnost stola . Zlatanov vrlo ganuti govor mu je bio fizički tako neugodan, koliko je ovaj mlatarao rukama i više lajao nego govorio. Zlatan se žalio na svoju lošu plaću u kafiću. Žalio se rječito, gestikulirajući, glasno, govorio
sa mnogo pljuvačke i ne uvijek razumljivo, i ne odbacujući njegovo predbacivanje da je pijan. Naprotiv, tvrdo ga pogleda i zatraži od njega još jedno pivo i još votku s limunom. Zoran pogleda u crvene oči, nagnutog, utvrdivši da se ovdje pred njim sokoli netko tko misli ozbiljno. Ali oklijevao je, čekao nešto. On neka radi i ispunjava želje gostiju, viknu Zlatan i sagnu se još više. Zoran je čekao. Bolje mu je da sad ide za prokleti šank ispunjavati svoju konobarsku dužnost, dreknu ovaj ispljunuvši mu riječi u facu. Zoran je čekao. Tada, prije nego je pijandura mogla zamahnuti, uhvati njegovu ruku, reče mu tiho da se ponaša kao potpuni idiot, i pripremi
pića. I jesam, jer ovdje radim, viknu Zlatan za njim, ostavši nagnut nad stolom. Buljio je u nisku gostionu, iskopao jednu cigaretu. Udahnuo je dim, držao ga nekoliko sekundi u plućima, otpuhnuo ga u kuglu jedne lampe i pljunuo. Zatim je ugasio cigaretu u pepeljari, zateturao i prevrnuo čašu. Promatrao je čašu dok je padala, pucala, i krhotine se razletjele. "Fuck", rekao je.
Zlatan je bio mladić, početak dvadesetih, vjerojatno student na osiječkom sveučilištu "J.J. Strossmayer", koji je dodatni prihod zarađivao u Tritonu. Malo se znalo o njegovim životnim uvjetima. Jednog travanjskog dana pojavio se u kafiću i rekao da može izvanredno konobariti i da li im treba drugi konobar. Zoranu je doista trebao, njegov drugi kolega bio je kidnuo u Istru da se preko ljeta tamo obogati. Vlasnik kafića, Ivica, okrenuo se na svom crnom kožnom stolcu i upitao ga odakle je. Zlatan nije oklijevao: iz Virovitice je i živi tamo sam sa svojom majkom i dvoje braće i sestara, otac mu je poginuo u ratu kod Požege. Sad traži posao da ne bi morao živjeti od male rente za preživjele, koja će ionako uskoro biti ukinuta. Ivica se podignuo, poduprt štapom, šepavo koraknuo u njegovom smjeru i proučio ga. "Pa, Zlatane iz Virovitice" reče ovaj polako, "tvoj neplaćeni pokusni rok počinje u srijedu popodne". Tada je šepavo produžio pored njega prema wc-u. I tako je Zlatan postao konobar u Osijeku. Stalno je dolazio na vrijeme, uredno odjeven i istuširan, pouzdano radio, čak je i napojnice po uputi ostavljao sa pazarom u kasi. Ivica je povremeno dolazio i gledao ga dok radi. Nikad ne bi došao sam, već u pratnji jednog ili više prijatelja koji bi se smjestili kod ulaza u kafić i ćaskali. Čak je i svoju curu Ljiljanu kadšto dovodio i pokazivao je njemu, koji bi se pred njom naklonio. Poslije pet tjedana dobio je ugovor o radu a poslije osam svoju prvu plaću u gotovini. Zoran i Zlatan radili su naizmjence prijepodne i poslijepodne, kafić se otvarao od 9 i zatvarao iza zadnjeg gosta, ipak nikad prije 23 sata. Nije puno pričao o sebi, žalio se, niti previše pričao sa gostima. Nikada nije dovodio prijatelje u kafić niti ga je Ivica vozio kući. Unatoč tome Ivica je saznao njegovo mjesto stanovanja, sobu u studentskom domu Jug Dva, gradskom kvartu betonara. Čini se da nema curu, kaže jedan od Ivičinih prijatelja, barem ne u zadnjih pet tjedana. Ne možeš ni zamisliti bol u njegovim jajima kad bi je imao, naceri se ovaj.
Zoran se vratio do stola, ostavio pivo i votku i tutnuo mu metlu i lopaticu. "Šta ovo znači?" viknu Zlatan, "zar kod tebe i gosti moraju raditi?" "Za ovo malo što ovdje dobijem neću ništa uraditi." Zlatan potegnu pivo. "Nemam volje, s tobom se svađati, obriši to sranje sada" reče Zoran. On popi pivo, mlatnu čašu na stol, istrese votku u sebe, mlatnu i tu čašu. "Ah, fuck you", prokunu, sam počisti sranje i sjede. "Više ti ne mogu plaćati, znaš to". Zlatan viknu da sa jebenih 2000 kuna jednostavno ne može živjeti u ovom usranom gradu, da je to prokleto premalo, fuck, u odnosu na stanarinu od 1000 kuna a drugu polovicu potrošiš za ništa u dva tjedna, jedva da imaš dovoljno za žderat, i da li bi mu on pojasnio kako da od toga živi, treba mu još jedna tisućarka itd. Fucking shit. To bi mu trebali biti jasno, od tog novca jednostavno ne možeš živjeti mjesec dana, mogao bi i sam tjednima jesti samo kruh i vodu i lokati, tu smrdljivu, odvratnu osječku vodu od koje dobiješ osip. 2000 kuna, ni 350 eura, sranje, može li mu navesti zemlju u kojoj se s tako malo može živjeti, mjesec dana rada za 2000 jebenih kuna, sjebano. Ovo ovdje u ovom jebenom sranju se ne može nazvati život, prije zajeban pokušaj preživljavanja u zemlji koju nije tražio. Zoran si, ljutit, nije dopuštao taj ton.
Otprilike u tom trenutku sam ušao u kafić. Naoko podivljali Zlatan me napadao, koliko zarađujem. Nisam ga isprva razumio, ponovio je pitanje. Nisam znao kako da reagiram i spomenuo mu neku cifru, na što je on svadljivo napao Zorana da tu može vidjeti na što on misli, sa više novca moglo bi se nešto i izgraditi, sa djetetom, stanom i svime, ako želiš.
"Jedno veliko karlovačko", pogleda me prezrivo i upita što ću ja. Razgovor se zagrijano nastavio, prečuo sam koliko sam mogao. Malo. Zoran je inzistirao da Zlatan pita Ivicu više novca, radnja ipak radi dobro a nijedan polumisleći balkanski poslovnjak ne posjeduje samo jedan bijednu birtiju od kojeg se hrani, neka samo pogleda kakav auto tip vozi, od usranih 2000 kuna to ne bi mogao. Reče da je potpuno svejedno tko kakvo auto vozi, dok god radi svoj posao, i ne laje pijan kao konj u kafiću, lokal će i više zarađivati.
Osim toga ni on sam ne zarađuje bogatstvo a radi ovdje već dugo, pa je još uvijek živ, itd. Tako je to išlo neko vrijeme vamo-tamo, Zoran je govorio sve tiše, promuklo šapćući, Zlatan se suprotstavljao sve ljuće, sve pijanije i sve manje razgovijetno, da neće imati uspjeha. Nekad poslije trećeg Karlovačkog je nestao. Nisam čuo kako odlazi. Zoran je uključio muziku, drugi gosti su bili došli, i ispričao mi se.
Možda mu se prije ovog popodneva nešto dogodilo, reče on pospremajući prazne boce. Je li prijepodne ostao sam u kafiću kao tako često prethodnih dana? Je li mu nešto tvrdokorno prošlo kroz glavu, i on je otad tako sjedio i galamio? Zapravo je trebao raditi popodne, očito se prethodno obilno napio i strogo odbijao raditi, umjesto toga radije je galamio. Vjerojatno je još od prošle večeri vukao mnogo ostataka alkohola jer se tu očito desilo nešto što nikako drugačije nije mogao preboljeti nego da se potpuno napije. Da li su ga neki prijatelji ili poznanici nagnali na govoranciju ili je on to sam napravio? Ili su ga druge mogućnosti dovele do toga da sjedi u kafiću i galami, to si nije mogao pojasniti. Dovoljno je jasno da je tu sjedio i htio olakšati dušu sa Zoranom. Ali on mu nije mogao pomoći. Kafić se postupno punio, Zoran je izgledao pospano.
- Kako biste vi reagirali na njegovom mjestu?
- U principu slično, vjerojatno. U svakom slučaju je to principijelno nebitno.
- Vjerojatno. Jeste li radije na strani potlačenih?
- Ne nužno, u ovom slučaju mi se sviđa mladićev očaj.
- Arogantno, uživati u tuđem očaju.
- Također, osuđivati mladićevo ponašanje.
- Vi smatrate očajničko pijanstvo dobrom strategijom kod pregovora o plaći?
- Navedite mi uopće jednu uspješnu: nema lobiranja, u svako doba zamjenjiv, očito na kraćem kraju štapa. Čak ni sa pravom startnom pozicijom.
- Drugačije ponašanje bi bilo, na primjer, prihvatiti nedovoljnu plaću kao daj što daš. Tako bi mu ostala dosadašnja plaća.
- To je očito bila početna točka razgovora, stanje oskudice.
- Ali to što je izazivao i uvrijedio svog nadređenog ne bi ga dovelo do cilja. Osim toga je i osobito nesimpatično.
- Nesumnjivo, ali da li se ovdje radi o simpatijama ili novcu?
- O jednom mladiću, koji se nije držao razgovornih konvencija.
- Možemo to nazvati pobunom, jer to nije bio slučaj.
- Što je kod ovog slučaja tako nebitno?
Poslije razglašavanja Zlatanova "nastupa" se kod nekih gostiju kafića i Ivičinih prijatelja stvorio dojam da to nije bio njegov prvi pijani radni dan u kafiću. Neki su ispričali Ivici da se sjećaju večeri kada bi zajedno sa gostima pio pivo i rakiju, pobratimio se i na koncu zbog alkoholnih izmaglica u vlastitoj glavi ne bi dobro sračunao kasu. Drugi su ga se jako sjećali kao ćudljivog i neuračunljivog čovjeka, a drugi se pak nikako nisu sjećali. Poslije su se sjetili jednog dana kad mu je ispao pun poslužavnik. Čak ga je namjerno u napadu bijesa bacio na pod. Ivica je slušao za šankom, ništa ne govorivši, popio jednu rakiju za Ljiljaninu ljepotu nakon što si je ponovno nakarminala. Zoran je radio puno i očito slabo spavao. Slučaj sa poslužavnikom proširio se među sve malobrojnijim gostima kafića. Pretvorili su ga u vrlo krvavu epizodu, u kojoj Zlatan neke muške goste pijan napada razbijenim kriglama i šokiranim mladim damama koje su odvedene u hitnu, sa listovima i rukama razrezanim letećim krhotinama. Osim toga je, koliko se sjećaju, svoj posao obavljao uvijek pomalo do teško pripit i naginjao naglim ispadima.
Ivica je znao da mora djelovati kad se Ljiljana zarazila tim pričama. Cijelu jednu večer mu je ponavljala priče, pritom mu priuštivši jedan neskoncentriran orgazam tako da je neraspoložen zaspao.
Zoran je šutio o ovim, beskonačnim ponavljanjima raširenim, svjedočanstvima. Ivica je sjedio u jednom mračnom kutu kafića i pustio prijatelje da govore, koji su se žalili na smanjene prihode kafića zadnjih tjedana, za što je moralo biti razloga. Ljiljana je nervozno sjedila za šankom i pušila. Zoran je samo rekao da se ispričanog ne sjeća. Kao ni načelnih pritužbi gostiju prije rečenog popodneva. Ivičini prijatelji, kojima je sagradio više kafića i branio ih od konkurencije, nekoliko sekundi su se gledali . Odjednom reče Ivica, naslonjen na svoj štap, da ga ne zanima što se desilo a što ne, da beskonačna priča treba prestati da je njegova odluka pala. Zlatanov pripiti rad je i tjednima nakon njegova otkaza bio razlog manjih prihoda kafića.
Zoran nakon ovog popodneva nikad više nije vidio Zlatana. Dva tjedna kasnije je, probe radi, uposlen novi konobar u Tritonu: Vedran.
Zlatan je bio mladić, početak dvadesetih, vjerojatno student na osiječkom sveučilištu "J.J. Strossmayer", koji je dodatni prihod zarađivao u Tritonu. Malo se znalo o njegovim životnim uvjetima. Jednog travanjskog dana pojavio se u kafiću i rekao da može izvanredno konobariti i da li im treba drugi konobar. Zoranu je doista trebao, njegov drugi kolega bio je kidnuo u Istru da se preko ljeta tamo obogati. Vlasnik kafića, Ivica, okrenuo se na svom crnom kožnom stolcu i upitao ga odakle je. Zlatan nije oklijevao: iz Virovitice je i živi tamo sam sa svojom majkom i dvoje braće i sestara, otac mu je poginuo u ratu kod Požege. Sad traži posao da ne bi morao živjeti od male rente za preživjele, koja će ionako uskoro biti ukinuta. Ivica se podignuo, poduprt štapom, šepavo koraknuo u njegovom smjeru i proučio ga. "Pa, Zlatane iz Virovitice" reče ovaj polako, "tvoj neplaćeni pokusni rok počinje u srijedu popodne". Tada je šepavo produžio pored njega prema wc-u. I tako je Zlatan postao konobar u Osijeku. Stalno je dolazio na vrijeme, uredno odjeven i istuširan, pouzdano radio, čak je i napojnice po uputi ostavljao sa pazarom u kasi. Ivica je povremeno dolazio i gledao ga dok radi. Nikad ne bi došao sam, već u pratnji jednog ili više prijatelja koji bi se smjestili kod ulaza u kafić i ćaskali. Čak je i svoju curu Ljiljanu kadšto dovodio i pokazivao je njemu, koji bi se pred njom naklonio. Poslije pet tjedana dobio je ugovor o radu a poslije osam svoju prvu plaću u gotovini. Zoran i Zlatan radili su naizmjence prijepodne i poslijepodne, kafić se otvarao od 9 i zatvarao iza zadnjeg gosta, ipak nikad prije 23 sata. Nije puno pričao o sebi, žalio se, niti previše pričao sa gostima. Nikada nije dovodio prijatelje u kafić niti ga je Ivica vozio kući. Unatoč tome Ivica je saznao njegovo mjesto stanovanja, sobu u studentskom domu Jug Dva, gradskom kvartu betonara. Čini se da nema curu, kaže jedan od Ivičinih prijatelja, barem ne u zadnjih pet tjedana. Ne možeš ni zamisliti bol u njegovim jajima kad bi je imao, naceri se ovaj.
Zoran se vratio do stola, ostavio pivo i votku i tutnuo mu metlu i lopaticu. "Šta ovo znači?" viknu Zlatan, "zar kod tebe i gosti moraju raditi?" "Za ovo malo što ovdje dobijem neću ništa uraditi." Zlatan potegnu pivo. "Nemam volje, s tobom se svađati, obriši to sranje sada" reče Zoran. On popi pivo, mlatnu čašu na stol, istrese votku u sebe, mlatnu i tu čašu. "Ah, fuck you", prokunu, sam počisti sranje i sjede. "Više ti ne mogu plaćati, znaš to". Zlatan viknu da sa jebenih 2000 kuna jednostavno ne može živjeti u ovom usranom gradu, da je to prokleto premalo, fuck, u odnosu na stanarinu od 1000 kuna a drugu polovicu potrošiš za ništa u dva tjedna, jedva da imaš dovoljno za žderat, i da li bi mu on pojasnio kako da od toga živi, treba mu još jedna tisućarka itd. Fucking shit. To bi mu trebali biti jasno, od tog novca jednostavno ne možeš živjeti mjesec dana, mogao bi i sam tjednima jesti samo kruh i vodu i lokati, tu smrdljivu, odvratnu osječku vodu od koje dobiješ osip. 2000 kuna, ni 350 eura, sranje, može li mu navesti zemlju u kojoj se s tako malo može živjeti, mjesec dana rada za 2000 jebenih kuna, sjebano. Ovo ovdje u ovom jebenom sranju se ne može nazvati život, prije zajeban pokušaj preživljavanja u zemlji koju nije tražio. Zoran si, ljutit, nije dopuštao taj ton.
Otprilike u tom trenutku sam ušao u kafić. Naoko podivljali Zlatan me napadao, koliko zarađujem. Nisam ga isprva razumio, ponovio je pitanje. Nisam znao kako da reagiram i spomenuo mu neku cifru, na što je on svadljivo napao Zorana da tu može vidjeti na što on misli, sa više novca moglo bi se nešto i izgraditi, sa djetetom, stanom i svime, ako želiš.
"Jedno veliko karlovačko", pogleda me prezrivo i upita što ću ja. Razgovor se zagrijano nastavio, prečuo sam koliko sam mogao. Malo. Zoran je inzistirao da Zlatan pita Ivicu više novca, radnja ipak radi dobro a nijedan polumisleći balkanski poslovnjak ne posjeduje samo jedan bijednu birtiju od kojeg se hrani, neka samo pogleda kakav auto tip vozi, od usranih 2000 kuna to ne bi mogao. Reče da je potpuno svejedno tko kakvo auto vozi, dok god radi svoj posao, i ne laje pijan kao konj u kafiću, lokal će i više zarađivati.
Osim toga ni on sam ne zarađuje bogatstvo a radi ovdje već dugo, pa je još uvijek živ, itd. Tako je to išlo neko vrijeme vamo-tamo, Zoran je govorio sve tiše, promuklo šapćući, Zlatan se suprotstavljao sve ljuće, sve pijanije i sve manje razgovijetno, da neće imati uspjeha. Nekad poslije trećeg Karlovačkog je nestao. Nisam čuo kako odlazi. Zoran je uključio muziku, drugi gosti su bili došli, i ispričao mi se.
Možda mu se prije ovog popodneva nešto dogodilo, reče on pospremajući prazne boce. Je li prijepodne ostao sam u kafiću kao tako često prethodnih dana? Je li mu nešto tvrdokorno prošlo kroz glavu, i on je otad tako sjedio i galamio? Zapravo je trebao raditi popodne, očito se prethodno obilno napio i strogo odbijao raditi, umjesto toga radije je galamio. Vjerojatno je još od prošle večeri vukao mnogo ostataka alkohola jer se tu očito desilo nešto što nikako drugačije nije mogao preboljeti nego da se potpuno napije. Da li su ga neki prijatelji ili poznanici nagnali na govoranciju ili je on to sam napravio? Ili su ga druge mogućnosti dovele do toga da sjedi u kafiću i galami, to si nije mogao pojasniti. Dovoljno je jasno da je tu sjedio i htio olakšati dušu sa Zoranom. Ali on mu nije mogao pomoći. Kafić se postupno punio, Zoran je izgledao pospano.
- Kako biste vi reagirali na njegovom mjestu?
- U principu slično, vjerojatno. U svakom slučaju je to principijelno nebitno.
- Vjerojatno. Jeste li radije na strani potlačenih?
- Ne nužno, u ovom slučaju mi se sviđa mladićev očaj.
- Arogantno, uživati u tuđem očaju.
- Također, osuđivati mladićevo ponašanje.
- Vi smatrate očajničko pijanstvo dobrom strategijom kod pregovora o plaći?
- Navedite mi uopće jednu uspješnu: nema lobiranja, u svako doba zamjenjiv, očito na kraćem kraju štapa. Čak ni sa pravom startnom pozicijom.
- Drugačije ponašanje bi bilo, na primjer, prihvatiti nedovoljnu plaću kao daj što daš. Tako bi mu ostala dosadašnja plaća.
- To je očito bila početna točka razgovora, stanje oskudice.
- Ali to što je izazivao i uvrijedio svog nadređenog ne bi ga dovelo do cilja. Osim toga je i osobito nesimpatično.
- Nesumnjivo, ali da li se ovdje radi o simpatijama ili novcu?
- O jednom mladiću, koji se nije držao razgovornih konvencija.
- Možemo to nazvati pobunom, jer to nije bio slučaj.
- Što je kod ovog slučaja tako nebitno?
Poslije razglašavanja Zlatanova "nastupa" se kod nekih gostiju kafića i Ivičinih prijatelja stvorio dojam da to nije bio njegov prvi pijani radni dan u kafiću. Neki su ispričali Ivici da se sjećaju večeri kada bi zajedno sa gostima pio pivo i rakiju, pobratimio se i na koncu zbog alkoholnih izmaglica u vlastitoj glavi ne bi dobro sračunao kasu. Drugi su ga se jako sjećali kao ćudljivog i neuračunljivog čovjeka, a drugi se pak nikako nisu sjećali. Poslije su se sjetili jednog dana kad mu je ispao pun poslužavnik. Čak ga je namjerno u napadu bijesa bacio na pod. Ivica je slušao za šankom, ništa ne govorivši, popio jednu rakiju za Ljiljaninu ljepotu nakon što si je ponovno nakarminala. Zoran je radio puno i očito slabo spavao. Slučaj sa poslužavnikom proširio se među sve malobrojnijim gostima kafića. Pretvorili su ga u vrlo krvavu epizodu, u kojoj Zlatan neke muške goste pijan napada razbijenim kriglama i šokiranim mladim damama koje su odvedene u hitnu, sa listovima i rukama razrezanim letećim krhotinama. Osim toga je, koliko se sjećaju, svoj posao obavljao uvijek pomalo do teško pripit i naginjao naglim ispadima.
Ivica je znao da mora djelovati kad se Ljiljana zarazila tim pričama. Cijelu jednu večer mu je ponavljala priče, pritom mu priuštivši jedan neskoncentriran orgazam tako da je neraspoložen zaspao.
Zoran je šutio o ovim, beskonačnim ponavljanjima raširenim, svjedočanstvima. Ivica je sjedio u jednom mračnom kutu kafića i pustio prijatelje da govore, koji su se žalili na smanjene prihode kafića zadnjih tjedana, za što je moralo biti razloga. Ljiljana je nervozno sjedila za šankom i pušila. Zoran je samo rekao da se ispričanog ne sjeća. Kao ni načelnih pritužbi gostiju prije rečenog popodneva. Ivičini prijatelji, kojima je sagradio više kafića i branio ih od konkurencije, nekoliko sekundi su se gledali . Odjednom reče Ivica, naslonjen na svoj štap, da ga ne zanima što se desilo a što ne, da beskonačna priča treba prestati da je njegova odluka pala. Zlatanov pripiti rad je i tjednima nakon njegova otkaza bio razlog manjih prihoda kafića.
Zoran nakon ovog popodneva nikad više nije vidio Zlatana. Dva tjedna kasnije je, probe radi, uposlen novi konobar u Tritonu: Vedran.