[NATRAG NA OBALU]


[Sreća i bijes Odisejev]

Taj se niti ne raduje povratku kući. Ni ne želi to. Raduje se razgovoru. To zna. Sve ubojite događaje od isplovljavanja prema Troji. I prije toga, žena. Bože dragi. I tada žene, gospodo moja. I onda, konj. To je bio njegov najveći trijumf, kaže. Veseli se što to može ispričati nekoj kurvi. Zato što mu sve vjeruje. Da nije bilo konja. Ah, pobjegao bi od rata, jednostavno tako, kao ljudska svinja. Što će u Troji. Tko bi čovjeku oprostio njegov strah. Vidimo kamiondžiju koji stoji u koloni na granici i u motelu viđa jednu napaljenu sisatu kojoj se podaje, prije svega verbalno. Kirka kojoj će za ljubav njegov motor vrelo zaurlati. Pokazat će joj neke tetovaže. I stvarno je presretan sobom. Jer toliko daleko putuje. Zatim piči dalje.

Bijes ovog čovjeka sastoji se u tome što mora vidjeti da drugdje nije drugačije. Samo se toliko ne razgovara. Penelopa se očito ne podaje mušterijama prerječito, radije će poslije napraviti konja na tepihu. Čak i najveću sreću jednom moraš napustiti. Nanovo plete priču svoje čežnje na obali svakog muškarca. To sranje dobri povratnik ne želi čuti, jer ga poznaje. Vidimo jednog čovjeka, koji pije kao zemlja. A potom se tuče. I mlatne čak i Penelopu, jer je čuo za Agamemnona, svoga prijatelja. Nije lijepo. Žena krenu na njega sa sjekirom. Samo to ne.

Poslije čitamo nešto o ljubomornim dramama u nekom predgrađu. Osjećaj usamljenosti vrabaca u ruci pritom se hladio. Dok je golub na krovu, ta grozna polena, obrnuo nekoliko pijanih krugova.

A sad vi otputujte u svijet.





[...njemačka verzija...]



© saša prajs 2008
prijevod: Mirko S. Božić