NATRAG NA OBALU
[Na obali]
Mirno i spokojno rijeka se kreće kroz široki krajolik. Ne mora se mučiti ni žaliti, ne mora žuriti niti se rušiti niz gudure krivudajući kroz visoke planine. Na svome putu ne mora se bojati stijena ili oštrih rubova, odavno već im je umakla. Od tada ravnodušno vijuga uz visove. Tako dolazeći iz južnotirolskih Alpi, teče, neopterećeno, pravilno, bez žurbe i uzbuđenja, pravo do najveće europske ravnice, sve do Panonije. Rijeka, kojoj je uspjelo ležati u srcu Europe, u regiji koja je puna krvi i povijesti poput Habsburških kronika, no ipak se povukla iz javnosti. Veći dio svoga puta prevaljuje po rubu regija i političkih formacija, polazeći od
talijansko-austrijske granice, tekući između Austrije i Slovenije te Mađarske i Hrvatske, konačno se (a kako drugačije) predajući velikoj rijeci Dunav. Tako Drava leži, u istočnoj srčanoj komori Europe, sa strane. Tiho, skromno, preko ruba i iz svih javnih osjetila, u širokom mrtvom kutu kontinenta, daleko od svih pogleda i pažnje. Ovdje, u ovom širokom i ravnom panonskom Negdje, ni o čemu se ne odlučuje niti zaključuje, ništa ne počinje niti završava. Nema ničega što bi remetilo ravnotežu, izbacilo je iz ritma. Zemlja je ravna i mirna, pa ipak, u svijesti stanovnika je ispod uskomešana i neizlječiva.
Kafić, kakvih je u Osijeku bezbroj, leži na obali Drave , terasa puna stolova i stolica. Suncobrani spremni za otvaranje. Konobar je u srednjim tridesetim. Ratni veteran, kakvih u Osijeku ima oko dvije tisuće njegova uzrasta, želi jednog dana živjeti u Parizu. Kaže da ne poznaje nikoga iz svoje generacije tko može zaspati bez tableta za spavanje.
Drava je nezahtjevna rijeka, koja je našla neometan put kroz kontinent i kao da se na jugu panonske ravnice smiruje, poput neke romatično naslikane seljančice što se kraj puta odmara od napora bezbrižnog života. Leži tu široko i ugodno, među šumama, livadama i ponekim zaboravljenim selima. Ovdje može raditi ono za što je ionako imala dosta vremena na svom dugom putu: samozaljubljeno sanjati, močiti gusto obrasle obale i susjednu kaljužu te zajedno sa vodom svojih nimalo življih susjeda rađati gomile riba, žaba, ptica i komaraca. Drava se ne mora bojati ljudi, naselja, gradova. Iako su se neki od njih i našli na njenim obalama- Villach, Maribor, Varaždin, iako je najveći od njih Osijek. Pa čak iako je u svom posljednjem dijelu poslije mađarsko-hrvatske granice plovna, korito si je namjestila udobno i ugodno, nenametljivo okruživši mali svijet.
Iako je višekratno služila kao granica teritorija, nikada nije izabrana kao nužan ili značajan trgovački put, što bi poremetilo njezin mir, s čime je posve zadovoljna. Kada je na sjevernoj obali završavalo mađarsko kraljevstvo a na južnoj slavonsko; zatim Habsburgovci na sjeveru i Osmanlije na jugu; potom opet Hrvati i Mađari- čak iako su njezine obale korištene kao obrambene linije, za ili protiv ovih naroda kada su u 17. stoljeću protjerane Osmanlije. Kada su se u 19. i 20. stoljeću Mađari i Jugoslaveni, Srbi i Hrvati preko nje međusobno prepucavali, a u dva svjetska rata Rusi i Nijemci na njoj susretali kao neprijatelji- pa čak iako su njene vode višekratno iznenada potamnile od porasta biomase, tolikih mrtvih tijela.
Ne, nikad se Drava nije bojala najglasnijih stanovnika svojih obala, a čak i da jeste, isprao se iz njenog korita, odnio i potopio, taj maleni strah, neprepoznatljiv talog. Ostaci prošlih ratova, bitaka, borbi i ubojstava trulo leže negdje u njezinoj vodi, prohujalo, pretvoreno u blato. U ovom miru, može se posvetiti radnji koja joj je najdraža: gledati nebo i usput, kao kod probavljanja poslije velikih obroka, stvarati svakojaka bića koja joj se čine poput malih pjesama. U Osijeku, posljednjom gradu rijeke, počeo je rat koji je doveo do raspada Jugoslavije, kada su šef policije i njegov zamjenik, obojica Hrvati srpskog podrijetla i zagovarači bezvojnog rješenja konflikta, htjeli organizirati obranu centra grada protiv Jugoslavenske Narodne Armije, koja se već nalazila na hrvatskom tlu i organizirala protiv Vukovara. Hrvatski nacionalisti, koji nisu htjeli braniti grad pod srpskom komandom, namamili su i jedne i druge na nepregledan teren, ubili ih, bacili trupla u rijeku i preuzeli njihove pozicije. Ovi i mnogi drugi smrtni slučajevi nikada nisu razriješeni.
Rijeka se čini najsretnijom, na samom svom kraju. Kao da dolazi sama sebi prije nego što se nimalo ushićeno izlije u Dunav, potpuno mu se predajući. Ovo sjedinjenje dugo se priprema, trideset kilometara dugo. Brze promjene nisu za rijeku. I Drava i Dunav široko su potopili tlo u svojoj blizini. Stvorili su rukavce, da bi se postupno, oprezno, pa ipak neizbježno, približili. Stvorili su novi teritorij, koji je samo za njihovo tiho zajedništvo. Previše nezainteresirana da bi poradila na delti, Drava se radije u proljeće nijemo izlije preko obale i ostavi svu svoju suvišnu vodu u okolišu. Dunav, preponosan da bi se tiho vukao pokraj susjedinih darova, dodaje i dio svoje vode, da bi se u dvostrukoj vlazi raznolikost mogla neometano i divlje razvijati. I ljudima je dopušteno. Tako se između dvije rijeke raširilo jedno ravno jezersko područje, jedinstven biotop: Kopački rit. Ribari sjede na obalama njegovih rukavaca, u tihom lovu na šarane, somove i smuđeve koji se uvečer na otvorenoj vatri ili začinjeni s paprikom pretvaraju u ljute, krvavocrvene juhe. Pa ipak, ujedinjene vode Drave i Dunava nisu samo dobrostive, svake godine u proljeće svojim poplavama izbace bezbrojne komarce nad cijelu ravnicu. Sela, čak i gradovi daleko od obala poznaju preveliku plodnost obaju rijeka i svjesni su svoje izloženosti, da se hirovima dvaju rijeka ne mogu suprotstaviti. Kao da voda bljuje trupla prošlih stoljeća, oslobađa ih kao komarce, kako bi napali i natrag uzeli svoju hladnu, prerano prolivenu krv. Sablasti truleži i gnjileži bruje u zraku, noću se obrušavaju na zemlju. Muče stanovnike nesanicom, bolestima, epidemijama. Nešto dijabolično krije se u svemu lijepom, zlobna zaraza iz jednog od najljepših dijelova ove široke ravnice. Ne možeš imati jedno bez drugog. Prevelika plodnost rađa previše svega. Kao da Drava u tome vidi nekakvu razonodu, istodobno vezivati i kažnjavati ljude istočne Slavonije. Oboje zbog hira ugodne samozadovoljnosti. To su valjda najbolji gospodari, koji istodobno znaju dati život i ne dopuštati podanicima obijest. Rijeka se, u tim najsretnijim posljednjim kilometrima, lagano mreška. Uživa u pripovjestima o svojoj božanstvenosti, u škakljivim pričama o tajnim bićima svojih voda koja ljudima jednako nose sreću i nesreću, nesavladivoj sili iz svojih bujica. Tekući ispod mosta blizu osječke Tvrđe, priča si priče o morskim sirenama iz Rita i elegantnim mladićima sa štitom i mačem; o slavenskim riječnim vilama i bogovima munja, o junacima, borbi, smrti i odrješenju. Ne zna da stanovnici ovog grada, Osijeka, i ovog kraja, Slavonije, nemaju vremena, u bajkama i vilinskim sagama ovjekovječivati njima neatraktivnu, premokru rijeku, obožavati je. Doduše cijene njene vode i unosno žive od njih, ali im se njihov vlastiti rad čini vrijednijim od darežljive prisutnosti rijeke. Ne žele se pokazivati i doživljavati ovisnicima o njoj. Zahvalnost je nešto drugo. Ljudi iz okoline žive od doprinosa obaju rijeka kao i od plodnih livada preko. Ovce i kokoši, pšenica i voće zriju, čak i vino. Doduše teško, ali vrlo svijetlo i suho vino koje je okusilo previše vode na premalo sunca, no ipak vino, nešto dionizijsko u tom premirnom krajoliku. Ali Drava nije za velike stvari. Premalo ili nimalo se s njom trebalo boriti da bi se od nje moglo živjeti. Premalo je potpomagala ljude da bi u misli utisnula pouku o milosrdnim i nemilosrdnim bujicama. Jedna godišnja poplava komaraca se puno lakše izdrži od straha, u silovitim blatnim bujicama izgubiti sav imetak ili čak život. U svakom slučaju, stavili su je na grb regije. Što bi si jedna rijeka još mogla poželjeti? Jer čini se da nije baš zainteresirana za prave, moćne poplave. Prekomotno se vuče kroz krajolik, više leži nego što se kreće. Rasti vodostaja reguliraju se jednostavnim branama, mjerači pokazuju mjesečnu oscilaciju od jednog metra, kao da rijeka neprestano mirno diše. A za odlaganje prekomjerne vode odabrala si je sjevernu obalu, gdje leži Kopački rit. Nitko nije tako glup da tu zasniva svoj život. Naprotiv, grad Osijek se potpuno nedirnut smjestio na južnoj obali, gdje ga rijeka poprilično ignorira, a i obrnuto. U povjesnici grada se rijeka pojavljuje rubno, kao mjesto koje su prelazili preko mosta istočno od garnizona i ostavljali na miru. Drava je previše beznačajna trgovačka cesta, kako od zapada prema istoku tako i sjevera prema jugu. Luke na njenim obalama su male i nisu od onih koje graniče s velikim trgovištima. Ribari najčešće ne sjede na njenim obalama, love na Ritu i tamo ponajprije za vlastite obroke. Malo toga smeta harmoniju njenih šumovitih obala; nekoliko skela leži pripremljeno. I osim toga, s kime da se i posluje? Drava teče prema istoku. Prema Srbiji, zemlji od koje se Hrvatska krvavo rastala. Najposlije na osječkim obalama Drave, kada je JNA dolazeći sa sjevera zauzela poziciju iza obalnih utvrđenja i deset mjeseci opsjedala i bombardirala grad. Sa takvima ne želiš nikakvu trgovinu, kamoli tako sporu kao brodsku. Osim toga ne bi došlo ni do kakva isplativog posla jer je Srbija siromašna i nema Slavoniji što ponuditi zbog dva skupa rata, europskog trgovačkog embarga i jednog NATO-va bombardiranja. Eventualno vinari uzduž hrvatsko-srpske obale Dunava promatraju svoje istočnoslavenske susjede kao poslovne partnere, bez kojih se slavonsko vinarstvo ne bi moglo razvijati. A sa sjevera prema istoku? Tek sada, početkom 21. stoljeća naposljetku se gradi veza između sjevera i juga, koja će međusobno povezati dva udaljena glavna grada, Budimpeštu i Sarajevo. Autocesta i njen budući promet premošćuju rijeku jedva je primjećujući. A stari most, mali i obnovljen nakon što su ga u prošlom ratu razorili Hrvati, da Srbi nebi mogli ući u grad tamo gdje je gradska tvrđava na južnoj obali, tamo je prije nekoliko stoljeća stajala jedna osmanlijska varijanta od drva. Ili za trgovinu s Mađarima ili da bi je se moglo osvojiti. No Mađari nisu imali interesa za južnu stranu Drave. Jedna vlažna obala na sjeveru bila im je dovoljna. Jedan most u svakom slučaju nisu sagradili, taj su Turci već morali sami sagraditi da bi dojahali prijeko, do Pečuha. Što su i učinili, u Osijeku nisu ostali. Rijeci je skromnost njenih vladara odgovarala, njeno korito bilo je neometano, nije se morala gurati kroz kamene cijevi i mogla se, skoro kroz san, i dalje ljuljuškati.
Kafić, kakvih je u Osijeku bezbroj, leži na obali Drave , terasa puna stolova i stolica. Suncobrani spremni za otvaranje. Konobar je u srednjim tridesetim. Ratni veteran, kakvih u Osijeku ima oko dvije tisuće njegova uzrasta, želi jednog dana živjeti u Parizu. Kaže da ne poznaje nikoga iz svoje generacije tko može zaspati bez tableta za spavanje.
Drava je nezahtjevna rijeka, koja je našla neometan put kroz kontinent i kao da se na jugu panonske ravnice smiruje, poput neke romatično naslikane seljančice što se kraj puta odmara od napora bezbrižnog života. Leži tu široko i ugodno, među šumama, livadama i ponekim zaboravljenim selima. Ovdje može raditi ono za što je ionako imala dosta vremena na svom dugom putu: samozaljubljeno sanjati, močiti gusto obrasle obale i susjednu kaljužu te zajedno sa vodom svojih nimalo življih susjeda rađati gomile riba, žaba, ptica i komaraca. Drava se ne mora bojati ljudi, naselja, gradova. Iako su se neki od njih i našli na njenim obalama- Villach, Maribor, Varaždin, iako je najveći od njih Osijek. Pa čak iako je u svom posljednjem dijelu poslije mađarsko-hrvatske granice plovna, korito si je namjestila udobno i ugodno, nenametljivo okruživši mali svijet.
Iako je višekratno služila kao granica teritorija, nikada nije izabrana kao nužan ili značajan trgovački put, što bi poremetilo njezin mir, s čime je posve zadovoljna. Kada je na sjevernoj obali završavalo mađarsko kraljevstvo a na južnoj slavonsko; zatim Habsburgovci na sjeveru i Osmanlije na jugu; potom opet Hrvati i Mađari- čak iako su njezine obale korištene kao obrambene linije, za ili protiv ovih naroda kada su u 17. stoljeću protjerane Osmanlije. Kada su se u 19. i 20. stoljeću Mađari i Jugoslaveni, Srbi i Hrvati preko nje međusobno prepucavali, a u dva svjetska rata Rusi i Nijemci na njoj susretali kao neprijatelji- pa čak iako su njene vode višekratno iznenada potamnile od porasta biomase, tolikih mrtvih tijela.
Ne, nikad se Drava nije bojala najglasnijih stanovnika svojih obala, a čak i da jeste, isprao se iz njenog korita, odnio i potopio, taj maleni strah, neprepoznatljiv talog. Ostaci prošlih ratova, bitaka, borbi i ubojstava trulo leže negdje u njezinoj vodi, prohujalo, pretvoreno u blato. U ovom miru, može se posvetiti radnji koja joj je najdraža: gledati nebo i usput, kao kod probavljanja poslije velikih obroka, stvarati svakojaka bića koja joj se čine poput malih pjesama. U Osijeku, posljednjom gradu rijeke, počeo je rat koji je doveo do raspada Jugoslavije, kada su šef policije i njegov zamjenik, obojica Hrvati srpskog podrijetla i zagovarači bezvojnog rješenja konflikta, htjeli organizirati obranu centra grada protiv Jugoslavenske Narodne Armije, koja se već nalazila na hrvatskom tlu i organizirala protiv Vukovara. Hrvatski nacionalisti, koji nisu htjeli braniti grad pod srpskom komandom, namamili su i jedne i druge na nepregledan teren, ubili ih, bacili trupla u rijeku i preuzeli njihove pozicije. Ovi i mnogi drugi smrtni slučajevi nikada nisu razriješeni.
Rijeka se čini najsretnijom, na samom svom kraju. Kao da dolazi sama sebi prije nego što se nimalo ushićeno izlije u Dunav, potpuno mu se predajući. Ovo sjedinjenje dugo se priprema, trideset kilometara dugo. Brze promjene nisu za rijeku. I Drava i Dunav široko su potopili tlo u svojoj blizini. Stvorili su rukavce, da bi se postupno, oprezno, pa ipak neizbježno, približili. Stvorili su novi teritorij, koji je samo za njihovo tiho zajedništvo. Previše nezainteresirana da bi poradila na delti, Drava se radije u proljeće nijemo izlije preko obale i ostavi svu svoju suvišnu vodu u okolišu. Dunav, preponosan da bi se tiho vukao pokraj susjedinih darova, dodaje i dio svoje vode, da bi se u dvostrukoj vlazi raznolikost mogla neometano i divlje razvijati. I ljudima je dopušteno. Tako se između dvije rijeke raširilo jedno ravno jezersko područje, jedinstven biotop: Kopački rit. Ribari sjede na obalama njegovih rukavaca, u tihom lovu na šarane, somove i smuđeve koji se uvečer na otvorenoj vatri ili začinjeni s paprikom pretvaraju u ljute, krvavocrvene juhe. Pa ipak, ujedinjene vode Drave i Dunava nisu samo dobrostive, svake godine u proljeće svojim poplavama izbace bezbrojne komarce nad cijelu ravnicu. Sela, čak i gradovi daleko od obala poznaju preveliku plodnost obaju rijeka i svjesni su svoje izloženosti, da se hirovima dvaju rijeka ne mogu suprotstaviti. Kao da voda bljuje trupla prošlih stoljeća, oslobađa ih kao komarce, kako bi napali i natrag uzeli svoju hladnu, prerano prolivenu krv. Sablasti truleži i gnjileži bruje u zraku, noću se obrušavaju na zemlju. Muče stanovnike nesanicom, bolestima, epidemijama. Nešto dijabolično krije se u svemu lijepom, zlobna zaraza iz jednog od najljepših dijelova ove široke ravnice. Ne možeš imati jedno bez drugog. Prevelika plodnost rađa previše svega. Kao da Drava u tome vidi nekakvu razonodu, istodobno vezivati i kažnjavati ljude istočne Slavonije. Oboje zbog hira ugodne samozadovoljnosti. To su valjda najbolji gospodari, koji istodobno znaju dati život i ne dopuštati podanicima obijest. Rijeka se, u tim najsretnijim posljednjim kilometrima, lagano mreška. Uživa u pripovjestima o svojoj božanstvenosti, u škakljivim pričama o tajnim bićima svojih voda koja ljudima jednako nose sreću i nesreću, nesavladivoj sili iz svojih bujica. Tekući ispod mosta blizu osječke Tvrđe, priča si priče o morskim sirenama iz Rita i elegantnim mladićima sa štitom i mačem; o slavenskim riječnim vilama i bogovima munja, o junacima, borbi, smrti i odrješenju. Ne zna da stanovnici ovog grada, Osijeka, i ovog kraja, Slavonije, nemaju vremena, u bajkama i vilinskim sagama ovjekovječivati njima neatraktivnu, premokru rijeku, obožavati je. Doduše cijene njene vode i unosno žive od njih, ali im se njihov vlastiti rad čini vrijednijim od darežljive prisutnosti rijeke. Ne žele se pokazivati i doživljavati ovisnicima o njoj. Zahvalnost je nešto drugo. Ljudi iz okoline žive od doprinosa obaju rijeka kao i od plodnih livada preko. Ovce i kokoši, pšenica i voće zriju, čak i vino. Doduše teško, ali vrlo svijetlo i suho vino koje je okusilo previše vode na premalo sunca, no ipak vino, nešto dionizijsko u tom premirnom krajoliku. Ali Drava nije za velike stvari. Premalo ili nimalo se s njom trebalo boriti da bi se od nje moglo živjeti. Premalo je potpomagala ljude da bi u misli utisnula pouku o milosrdnim i nemilosrdnim bujicama. Jedna godišnja poplava komaraca se puno lakše izdrži od straha, u silovitim blatnim bujicama izgubiti sav imetak ili čak život. U svakom slučaju, stavili su je na grb regije. Što bi si jedna rijeka još mogla poželjeti? Jer čini se da nije baš zainteresirana za prave, moćne poplave. Prekomotno se vuče kroz krajolik, više leži nego što se kreće. Rasti vodostaja reguliraju se jednostavnim branama, mjerači pokazuju mjesečnu oscilaciju od jednog metra, kao da rijeka neprestano mirno diše. A za odlaganje prekomjerne vode odabrala si je sjevernu obalu, gdje leži Kopački rit. Nitko nije tako glup da tu zasniva svoj život. Naprotiv, grad Osijek se potpuno nedirnut smjestio na južnoj obali, gdje ga rijeka poprilično ignorira, a i obrnuto. U povjesnici grada se rijeka pojavljuje rubno, kao mjesto koje su prelazili preko mosta istočno od garnizona i ostavljali na miru. Drava je previše beznačajna trgovačka cesta, kako od zapada prema istoku tako i sjevera prema jugu. Luke na njenim obalama su male i nisu od onih koje graniče s velikim trgovištima. Ribari najčešće ne sjede na njenim obalama, love na Ritu i tamo ponajprije za vlastite obroke. Malo toga smeta harmoniju njenih šumovitih obala; nekoliko skela leži pripremljeno. I osim toga, s kime da se i posluje? Drava teče prema istoku. Prema Srbiji, zemlji od koje se Hrvatska krvavo rastala. Najposlije na osječkim obalama Drave, kada je JNA dolazeći sa sjevera zauzela poziciju iza obalnih utvrđenja i deset mjeseci opsjedala i bombardirala grad. Sa takvima ne želiš nikakvu trgovinu, kamoli tako sporu kao brodsku. Osim toga ne bi došlo ni do kakva isplativog posla jer je Srbija siromašna i nema Slavoniji što ponuditi zbog dva skupa rata, europskog trgovačkog embarga i jednog NATO-va bombardiranja. Eventualno vinari uzduž hrvatsko-srpske obale Dunava promatraju svoje istočnoslavenske susjede kao poslovne partnere, bez kojih se slavonsko vinarstvo ne bi moglo razvijati. A sa sjevera prema istoku? Tek sada, početkom 21. stoljeća naposljetku se gradi veza između sjevera i juga, koja će međusobno povezati dva udaljena glavna grada, Budimpeštu i Sarajevo. Autocesta i njen budući promet premošćuju rijeku jedva je primjećujući. A stari most, mali i obnovljen nakon što su ga u prošlom ratu razorili Hrvati, da Srbi nebi mogli ući u grad tamo gdje je gradska tvrđava na južnoj obali, tamo je prije nekoliko stoljeća stajala jedna osmanlijska varijanta od drva. Ili za trgovinu s Mađarima ili da bi je se moglo osvojiti. No Mađari nisu imali interesa za južnu stranu Drave. Jedna vlažna obala na sjeveru bila im je dovoljna. Jedan most u svakom slučaju nisu sagradili, taj su Turci već morali sami sagraditi da bi dojahali prijeko, do Pečuha. Što su i učinili, u Osijeku nisu ostali. Rijeci je skromnost njenih vladara odgovarala, njeno korito bilo je neometano, nije se morala gurati kroz kamene cijevi i mogla se, skoro kroz san, i dalje ljuljuškati.